Priča o REI

 ili  'Kako pokloniti život i steći odanog prijatelja'



Ovo nije izmišljena priča (nisam baš neka spisateljica), nego istina o našoj REI.  Početkom srpnja 1998. moj sin Marko i ja na obiteljskom sastanku smo zaključili  da oboje želimo psa i da bismo mi bili bolji životni suputnici nekoj životinji, nego oni koji ju, zbog odlaska na more, otjeraju na ulicu. Već sam u nekoliko navrata, gledajući na HTV-u emisiju  o kućnim ljubimcima, došla u napast da nazovem nekoga od tih ljudi koji se žele riješiti svog psa (kakvi su to ljudi ?!). No, budući da nikada nisam imala psa (mama je uvijek rekla: -Pas u kuću, ja odlazim!-), nisam bila sigurna da bih bila podobna prijateljica jednom psiću. I tako smo jednog petka otišli u zagrebački 'šinteraj'.





To se grozno mjesto službeno zove "Veterinarsko-higijenski servis", Stara Pešćenica 69 (iza Veterinarskog fakulteta).
Gospođa Ana Horvat, pjesnikinja, pravnica, a povrh svega ljubiteljica/štovateljica životinja i njeni suradnici, volonteri iz Zagrebačkog društva za zaštitu životinja, svakog dana od ponedjeljka i petka od 9:00 na dalje, ispred šinteraja, dočekuju ljude, koji se odluče udomiti/posvojiti psa, provedu ih kroz šinteraj i kažu ponešto o svakom psu. Uprava šinteraja baš nije presretna zbog  te njezine djelatnosti (za njih je to čisti gubitak, a kako znate: 'money makes the world go 'round!),  no  i u Hrvatskoj je (konačno!) ojačala svijest o potrebi zaštite prirode/životinja, te ju  ipak ne mogu u tome spriječiti. Osim toga, jako je aktivna na TV i radijskim postajama, kao  i u tisku, pozivajući ljude na spašavanje tih jadnih, napuštenih stvorenja.
Odmah smo joj priznali da ne znamo skoro ništa o psima, ali da volimo sve životinje i da bismo željeli posvojiti/udomiti psa. Uvela nas je u prostoriju sa kavezima - u svakome je bio jedan pas. U kutu prvog kaveza drhturila je mlada, prestravljena, mršava, crna kujica s krasnim, pametnim očima. Odmah nam se svidjela, no bila je tako preplašena, da ju je gospođa Horvat morala izvući iz kaveza.

Pse u šinteraju drže neko vrijeme, a onda ih ubijaju. 

Kako? 

Ne pitajte, no budite uvjereni da na ta jadna stvorenja ne
troše injekcije za uspavljivanje !

Kako je naš psić bio u šinteraju već sedmi dan, mi smo je zadnji čas spasili užasne smrti.
Kod nas u stanu bila je još neko vrijeme uplašena, ščućurena u kutu, no ubrzo je počela hodati i njuškati novu okolinu. Ona je mješanka ('čistokrvni hrvatski uličar' ili 'avlijaner' ) a, po mojoj laičkoj ocjeni, ima u rodu neke crne vučjake,  jer izgleda kao mali vuk, samo sa pitomim, toplim, očaravajučim pogledom.
 Putem do kuće, Marko je predložio ime "Rea".

Tada smo živjeli u trosobnom stanu na 5-tom katu - bez lifta. Bojala sam se da će to biti problem za psa, no Rea je išla gore i dole po stepenicama bez muke. U početku se  bojala izaći na stubište,  jer ju ograda podsjeća na kavez u šinteraju. Kasnije  je već navikla i na to, ali po stubištu je oprezno gledala da li smo još uz nju.
Prošle su dvije i pol godine od kada smo posvojili Reu, (ili je ona (p)osvojila nas)  i čini mi se kao da smo uvijek bili zajedno.


Uredna je i besprijekorno čista.Obazriva je, nikada nas ne dira, ako vidi da još spavamo, mada jedva čeka da se
probudimo i pomazimo ju.
 Tako je umiljata, vesela, a istovremeno neprestano pazi na svaki naš korak. U njenom se pogledu uvijek  odražava odanost, ljubav i zahvalnost (sigurna sam da zna da smo je spasili).
Nakon Ree, posvojili smo još četiri predivna stvorenja, no to će biti druga priča.



Ovo sam napisala u nadi/uvjerenju, da će se naći još ljudi koji će poželjeti spasiti nekog od ovih divnih životinja. Ako ste baš zapeli da imate čistokrvnog, rasnog psa, vjerujte da ni takvi nisu pošteđeni ljudskog nemara i  nebrige - ima u šinteraju i takvih.


Razmislite !
Možda sam Vas potaknula da nabavite kućnog ljubimca, a možda sam Vas uspjela uvjeriti kako ćete udomljavanjem napuštenog psa, steći prijatelja privrženijeg i vjernijeg od bilo kojeg psa sa rodovnikom (a sigurno odanijeg od nekih Vaših ljudskih prijatelja). Zato, ne oklijevajte!
...