Tada smo uočili prekrasnog velikog crno-bijelog husky-a. Lutao je po okolnim parkovima, ali vrlo često smo ga viđali da stoji uz cestu, kao da čeka bivše vlasnike da se vrate. No, nitko se nije vraćao, a on je bivao sve mršaviji.
Jednog dana sam se vratila iz kupovine, a u stanu je bio taj husky, aristokratskog, ponosnog držanja, iako vidno slab i mršav. Marko ga je doveo kući jer je bilo očito da nitko ne će doći po njega, nitko ga nije "slučajno" napustio u našem kvartu.
I tako je ostao s nama, a nazvali smo ga Lun.