Rea i naši ostali "najdeki"

Rea je ljetos navršila 12 godina. No i dalje se ponaša kao da joj je pet. Brza je, živahna (kao na federima).
Jedino smo primijetili da češće i tvrđe spava preko dana.

Tijekom 10 godina, od kada smo Reu uzeli iz šinteraja, našli smo dom za još nekoliko pasa neđenih na ulici (zato "najdeki") ili spašenih iz šinteraja.

Neke smo zadržali i postali su članovi naše obitelji.
Prvi nakon Ree bio je Gandalf. Prekrasan veliki vučjak, veseo, umiljat.

LUN

Tijekom godine dana nakon što smo posvojili Gandalfa, pronašli smo na ulicama Zagreba i izvukli iz šinteraja još nekoliko prekrasnih stvorenja i našli im novi dom kod dobrih ljudi.


Tada smo uočili prekrasnog velikog crno-bijelog husky-a. Lutao je po okolnim parkovima, ali vrlo često smo ga viđali da stoji uz cestu, kao da čeka bivše vlasnike da se vrate. No, nitko se nije vraćao, a on je bivao sve mršaviji.

Jednog dana sam se vratila iz kupovine, a u stanu je bio taj husky, aristokratskog, ponosnog držanja, iako vidno slab i mršav. Marko ga je doveo kući jer je bilo očito da nitko ne će doći po njega, nitko ga nije "slučajno" napustio u našem kvartu.

I tako je ostao s nama, a nazvali smo ga Lun.

Gandalf

Rea je ljetos navršila 12 godina. No i dalje se ponaša kao da joj je pet. Brza je, živahna (kao na federima).

Jedino smo primijetili da češće i opuštenije spava preko dana.


Tijekom 10 godina, od kada smo Reu uzeli iz šinteraja, našli smo dom za još nekoliko pasa neđenih na ulici (zato "najdeki") ili spašenih iz šinteraja.

Neke smo zadržali i postali su članovi naše obitelji.

Prvi nakon Ree bio je Gandalf. Prekrasan veliki vučjak, veseo, umiljat.

Marko ga je doveo nakon što smo ga nekoliko dana promatrali . Bio je tako lijep da nismo vjerovali kako bi netko takvo stvorenje ostavio na ulici.
No, kad smo shvtili da je napušten i sam, odlučili smo ga uzeti. Ocijenili smo da ima oko godinu dana.
Gandalf se sprijateljio s Reom.

Ubrzo nakon što je došao k nama, vidjeli smo da se s Gandalfom nešto ružno događa. Malaksao je, nije mogao dugo stajati, imao je povišenu temperaturu.

Otišla sam s njim obližnjem veterinaru. Pregledao ga je i rekao da je stanje jako loše.

Gandalf je naime, dok je lutao sam, pokupio krpelje (koje mi nismo vidjeli) pa je dobio piroplazmozu.

No, istovremeno, jer ga ljudi kod kojih je bio ranije nisu cijepili kao bebu, zarazio se  šteničakom.

Stanje mu je bilo sve lošije i svaki dan sam ga vodila u veterinarsku ambulantu na injekcije. Do ambulante smo pješačili oko 1 km, jer ja ne vozim, a i nismo imali auto ni novaca za taksi (a taksisti baš i nisu voljnio voziti pse!) Gandalf je jedva hodao, a ja ga nisam mogla nositi, jer je bio velik, težak oko 30 kila.

Nakon 2 tjedna muke, injekcija i tableta, stanje se počelo poboljšavati. Gandalf je ozdravio! Jedini trag od tih boleština bio mu je hrapav vrh njuške, uvijek suh.

Gandalf nas je obožavao. Ležao je u predsoblju, kod ulaznih vrata, kako bi bio siguran da nećemo nikamo otići bez njega.

Rea ga je (prava poduzetna cura) naučila da ju gricka oko ušiju i po glavi i uživala je. Kad bi se Gandalf usudio prestati, pljusnula ga je capom i on bi poslušno nastavio.

Priča o REI

 ili  'Kako pokloniti život i steći odanog prijatelja'



Ovo nije izmišljena priča (nisam baš neka spisateljica), nego istina o našoj REI.  Početkom srpnja 1998. moj sin Marko i ja na obiteljskom sastanku smo zaključili  da oboje želimo psa i da bismo mi bili bolji životni suputnici nekoj životinji, nego oni koji ju, zbog odlaska na more, otjeraju na ulicu. Već sam u nekoliko navrata, gledajući na HTV-u emisiju  o kućnim ljubimcima, došla u napast da nazovem nekoga od tih ljudi koji se žele riješiti svog psa (kakvi su to ljudi ?!). No, budući da nikada nisam imala psa (mama je uvijek rekla: -Pas u kuću, ja odlazim!-), nisam bila sigurna da bih bila podobna prijateljica jednom psiću. I tako smo jednog petka otišli u zagrebački 'šinteraj'.





To se grozno mjesto službeno zove "Veterinarsko-higijenski servis", Stara Pešćenica 69 (iza Veterinarskog fakulteta).
Gospođa Ana Horvat, pjesnikinja, pravnica, a povrh svega ljubiteljica/štovateljica životinja i njeni suradnici, volonteri iz Zagrebačkog društva za zaštitu životinja, svakog dana od ponedjeljka i petka od 9:00 na dalje, ispred šinteraja, dočekuju ljude, koji se odluče udomiti/posvojiti psa, provedu ih kroz šinteraj i kažu ponešto o svakom psu. Uprava šinteraja baš nije presretna zbog  te njezine djelatnosti (za njih je to čisti gubitak, a kako znate: 'money makes the world go 'round!),  no  i u Hrvatskoj je (konačno!) ojačala svijest o potrebi zaštite prirode/životinja, te ju  ipak ne mogu u tome spriječiti. Osim toga, jako je aktivna na TV i radijskim postajama, kao  i u tisku, pozivajući ljude na spašavanje tih jadnih, napuštenih stvorenja.
Odmah smo joj priznali da ne znamo skoro ništa o psima, ali da volimo sve životinje i da bismo željeli posvojiti/udomiti psa. Uvela nas je u prostoriju sa kavezima - u svakome je bio jedan pas. U kutu prvog kaveza drhturila je mlada, prestravljena, mršava, crna kujica s krasnim, pametnim očima. Odmah nam se svidjela, no bila je tako preplašena, da ju je gospođa Horvat morala izvući iz kaveza.

Pse u šinteraju drže neko vrijeme, a onda ih ubijaju. 

Kako? 

Ne pitajte, no budite uvjereni da na ta jadna stvorenja ne
troše injekcije za uspavljivanje !

Kako je naš psić bio u šinteraju već sedmi dan, mi smo je zadnji čas spasili užasne smrti.
Kod nas u stanu bila je još neko vrijeme uplašena, ščućurena u kutu, no ubrzo je počela hodati i njuškati novu okolinu. Ona je mješanka ('čistokrvni hrvatski uličar' ili 'avlijaner' ) a, po mojoj laičkoj ocjeni, ima u rodu neke crne vučjake,  jer izgleda kao mali vuk, samo sa pitomim, toplim, očaravajučim pogledom.
 Putem do kuće, Marko je predložio ime "Rea".

Tada smo živjeli u trosobnom stanu na 5-tom katu - bez lifta. Bojala sam se da će to biti problem za psa, no Rea je išla gore i dole po stepenicama bez muke. U početku se  bojala izaći na stubište,  jer ju ograda podsjeća na kavez u šinteraju. Kasnije  je već navikla i na to, ali po stubištu je oprezno gledala da li smo još uz nju.
Prošle su dvije i pol godine od kada smo posvojili Reu, (ili je ona (p)osvojila nas)  i čini mi se kao da smo uvijek bili zajedno.


Uredna je i besprijekorno čista.Obazriva je, nikada nas ne dira, ako vidi da još spavamo, mada jedva čeka da se
probudimo i pomazimo ju.
 Tako je umiljata, vesela, a istovremeno neprestano pazi na svaki naš korak. U njenom se pogledu uvijek  odražava odanost, ljubav i zahvalnost (sigurna sam da zna da smo je spasili).
Nakon Ree, posvojili smo još četiri predivna stvorenja, no to će biti druga priča.



Ovo sam napisala u nadi/uvjerenju, da će se naći još ljudi koji će poželjeti spasiti nekog od ovih divnih životinja. Ako ste baš zapeli da imate čistokrvnog, rasnog psa, vjerujte da ni takvi nisu pošteđeni ljudskog nemara i  nebrige - ima u šinteraju i takvih.


Razmislite !
Možda sam Vas potaknula da nabavite kućnog ljubimca, a možda sam Vas uspjela uvjeriti kako ćete udomljavanjem napuštenog psa, steći prijatelja privrženijeg i vjernijeg od bilo kojeg psa sa rodovnikom (a sigurno odanijeg od nekih Vaših ljudskih prijatelja). Zato, ne oklijevajte!
...