Jedino smo primijetili da češće i opuštenije spava preko dana.
Tijekom 10 godina, od kada smo Reu uzeli iz šinteraja, našli smo dom za još nekoliko pasa neđenih na ulici (zato "najdeki") ili spašenih iz šinteraja.
Neke smo zadržali i postali su članovi naše obitelji.
Prvi nakon Ree bio je Gandalf. Prekrasan veliki vučjak, veseo, umiljat.
Marko ga je doveo nakon što smo ga nekoliko dana promatrali . Bio je tako lijep da nismo vjerovali kako bi netko takvo stvorenje ostavio na ulici.
No, kad smo shvtili da je napušten i sam, odlučili smo ga uzeti. Ocijenili smo da ima oko godinu dana.
Gandalf se sprijateljio s Reom.
Ubrzo nakon što je došao k nama, vidjeli smo da se s Gandalfom nešto ružno događa. Malaksao je, nije mogao dugo stajati, imao je povišenu temperaturu.
Otišla sam s njim obližnjem veterinaru. Pregledao ga je i rekao da je stanje jako loše.
Gandalf je naime, dok je lutao sam, pokupio krpelje (koje mi nismo vidjeli) pa je dobio piroplazmozu.
No, istovremeno, jer ga ljudi kod kojih je bio ranije nisu cijepili kao bebu, zarazio se šteničakom.
Stanje mu je bilo sve lošije i svaki dan sam ga vodila u veterinarsku ambulantu na injekcije. Do ambulante smo pješačili oko 1 km, jer ja ne vozim, a i nismo imali auto ni novaca za taksi (a taksisti baš i nisu voljnio voziti pse!) Gandalf je jedva hodao, a ja ga nisam mogla nositi, jer je bio velik, težak oko 30 kila.
Nakon 2 tjedna muke, injekcija i tableta, stanje se počelo poboljšavati. Gandalf je ozdravio! Jedini trag od tih boleština bio mu je hrapav vrh njuške, uvijek suh.
Gandalf nas je obožavao. Ležao je u predsoblju, kod ulaznih vrata, kako bi bio siguran da nećemo nikamo otići bez njega.
Rea ga je (prava poduzetna cura) naučila da ju gricka oko ušiju i po glavi i uživala je. Kad bi se Gandalf usudio prestati, pljusnula ga je capom i on bi poslušno nastavio.
